zemljazrak

nedjelja, 20.11.2011.

REPORTAŽA KOJA SE PAMTI

BORIS DEŽULOVIĆ ušao je 1991. u okupirani Vukovar: Ti ćuti i ne pričaj s nikim. Samo gledaj i povraćaj...

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.

Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu.

Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar... I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora.

Gledaj i povraćaj
Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže... kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”.

“Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još... nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru... a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život... molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak...

“Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola... Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i... možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo... jebi ga. Samo gledaj i povraćaj... al’ nemoj u džip, ha ha ha... Sutra u osam i nemoj da kasniš!”

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti... “Jebi ga, šta da ti kažem... znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša.
Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca... ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš... ti Šešeljevi tamo, rezervisti... to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš...”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već...”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača... “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke... Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?...”

Ugljenizirana Slavonija
Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje... Tovarnik, Ilača, Orolik... mjesta koja više ne postoje.
Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca... ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš... ti Šešeljevi tamo, rezervisti... to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš...”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već...”

Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača... “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke... Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?...”

Ugljenizirana Slavonija
Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor.

A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje... Tovarnik, Ilača, Orolik... mjesta koja više ne postoje.

Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika.

Bradati s kokardom
Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je. Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, jebo te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom, Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku.

“Nemaš dozvolu, nemaš ništa... moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika. “Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal... ali ništa.

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, jebo te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!

Pljačkaši na djelu
Iza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra.

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane... da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske... sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje...”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.”

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma.

Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom... i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”.

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je kurac, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče.

Ostavili su valjda da ne beže Hrvati... još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi... vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima.

Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava.

“Slijepci” iz podruma
Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.

Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš!

Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece... od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.

Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.”

Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste...” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa...”. Imaju li svojih, rodbinu...

“Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima... ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu!

Kad stranci plaču
Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”.

Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili... Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci... jebi ga, svi imaju kod kuće te uniforme”. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve...”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu...? “Šta ti je, ko će da ih spreči... oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”.

Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka.

“Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko... u onom tenku su trojica izgorjela... ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove... u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset ... pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.

Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca... šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”.

Grad mrtvaca i “ministara”
Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana... nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa.

“Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!

Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara. Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

Da se mene pita, nikada ne bih objavio reprint svoje reportaže...
Tko je bio agresor, a tko žrtva u bitci na Neretvi?

Danas, a gotovo je sedamdeset godina prošlo od te nekoć slavne bitke, jedva je jedna petina Hrvata uopće dovoljno stara da teoretski pamti Drugi svjetski rat, druga petina teoretski pamti tek Bulajićev film, treća pitanje smatra relativnim, četvrtu za taj rat odavno više nije briga, a peta, posljednja petina, o toj, kako ste rekli, Neretvi, iskreno nema pojma.

Ta posljednja petina još nema dvadeset godina i nikad nije živjela u Jugoslaviji, u kojoj je svetost epopeje na Neretvi i slavne Narodnooslobodilačke borbe bila službena dogma. Tromjesečna neprijateljska ofenziva bila je četvrta od sedam evanđelja NOB-a, koje smo mi – ona jugoslavenska petina mlađih od dvadeset – učili u školama kao pjesmice.

Nama, rođenima dvadesetak godina poslije Onoga rata, cijela je ta priča bila nepojamno dosadna: dok je Država o obljetnicama svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, mi smo o ranjenicima na Neretvi pričali viceve, umirali od smijeha gledajući televizijske heroje Borisa Dvornika i Batu Živojinovića, besramno zajebavali stare partizane što su nam na otvorenim satovima povijesti pričali “kako je to, djeco, bilo”, i glupirali se na ekskurzijama po svetim mjestima NOB-a.

Glupiranje na ekskurzijama

Ta je generacija, kao kad-tad svaka na ovim prostorima, iskusila relativnost dogme: samo dvadesetak godina poslije, mitska Neretva i cijeli do jučer slavni NOB ne samo da su zaboravljeni, nego i temeljito redefinirani: nema teorije da bi nekakav vremenski putnik namjernik, što bi se svojim vremeplovom zatekao u današnjoj Hrvatskoj ili Srbiji, mogao pogoditi tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu.

Sve ovo pričam o devetnaestoj obljetnici tromjesečne neprijateljske ofenzive i herojske smrti Vukovara, najslavnije epopeje Domovinskog rata, službene državne dogme koju klinci danas uče u školama kao pjesmicu. Dok Država bude svečano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi priče čitave od teških riječi, oni će o vukovarskim ranjenicima pričati viceve, besramno zajebavati veterane što će im na otvorenim satovima povijesti pričati “kako je to, djeco, bilo”, umirati od smijeha gledajući televizijske spomenare s uparađenim Tuđmanom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata i, uopće, cijela će im ta priča, kako je to već red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.

Cijela se država ritualno prestravila kad je prošlog proljeća objavljeno da četrdeset posto maturanata na državnoj maturi nikad nije čulo za Ovčaru, a da se nitko u tom općem domovinskom zgražanju nije zapitao zašto bi, zaboga, djeca uopće i ikad čula za Ovčaru? Što je to Ovčara? Mjesto historijskog stradanja i amblematskog zločina, mjesto gdje su neki brončani ljudi ginuli da bi se vi, djeco, danas mogli logirati na Facebook?

Znam kako je to, dobro mi je poznat taj osjećaj, ali ne zbog toga što imam dobru memoriju, nego zbog toga što je vukovarska dogma i meni, sa svih četrdeset i šest, nepojamno dosadna. Dosadna je jer je rađena od istog materijala kao onomad dogme socijalističke revolucije, od mramora, bronce, pozlate, stiropora i novinskog papira, oslobođena svega ljudskog, i sumnje i istine.

Zato, da se mene pita – kao što me se ne pita, jer vlasnici tekstova nisu novinari, nego novine koje su ih objavile – nikad ne bih objavio reprint svoje davne reportaže iz ubijenog Vukovara. A pogotovo je ne bih objavio na slavnu godišnjicu. Zato što će klinci – oni zbog kojih to jedino ima smisla – ove stranice s nepojamnom dosadom preskočiti. I zato što bi ih, da mene pitaju, s nepojamnom dosadom preskočiti morali.

Put u zaborav

Možda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reportaže nekakvog sasvim običnog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela ali taj dan nije danas, kad je sjećanje na Vukovar, i moje i svačije, tek nepojamno dosadna državna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika da-se-ne-zaboravi priča oslobođena svega ljudskog, svega, dakle, o čemu je prije dvadeset godina pričala i od čega je napisana.

Ako, pak, toga smisla uopće ima – makar, što bi rekli Bosanci, bio ovolicki – ako ikakvog, dakle, smisla ima danas čitati jednu davnu reportažu iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo čitati kao podsjetnik na Neretvu.

Da, dogme su relativne, i nisu vječne, koliko god neupitne i vječne izgledale. Neće vam se svidjeti kao što vam se ne sviđa podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije čulo za Ovčaru – ali i Vukovar će ovakav, brončan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit će Domovinski rat, druga će teoretski pamtiti tek smiješne filmove o njemu, treća će ga smatrati relativnim, četvrtu odavno više neće biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako već, iskreno – neće imati pojma.

Razmislite o tome. Pa tek onda čitajte i pričajte priče o Vukovaru.

20.11.2011. u 19:10 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 05.01.2011.

NA DAN MOJE SMRTI...

... Bilo bi mi drago da na dan moje smrti
netko pripovijeda kako se Martin Luther King
trudio živjeti u službi za bližnje.
Bilo bi mi drago da netko na taj dan kaže
da se Marttin Luther King trudio ljubiti ljude.
Želim da na taj dan možete reći da sam
nastojao biti pravedan, da sam surađivao
s onima koji se bore za pravdu,
da sam se zalagao za da gladni mogu jesti,
da sam se uvijek trudio da odjenem gole.
Želim da na taj dan kažete kako sam posjećivao
one koji trpe po zatvorima
i da sam tome posvetio svoj život.
Da, i ako želite, recite također da sam bio glasnik.
Recite da sam bio glasni8k pravednog mira. Sve osatle površne stvari (Nobelova nagrada 1964.)
neće imati nikakva značenja.
Kad odem, neću moći ostaviti ništa novaca.
Neću ostaviti nikakve udobnosti, ni životni luksuz.
Jer sve što želim na odlasku ostaviti jest život pun predanja.
I sljedeće vam moram reći: ako sam u susretu na našem dugom putu
mogao nekome pomoći,
mogao nekome pokazati da je na krivom putu,
tada moj život nije bio uzaludan.
Ako uspijem ispuniti svoju dužnost,
kao što je kršćanin mora ispuniti,
ako uspijem donijeti svijetu dobro,
ako uspijem proširiti poruku koju nam je Učitelj dao,
tada moj život nije bio uzaludan.

Oporuka M.L.Kinga

05.01.2011. u 14:19 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 23.04.2009.

Bizarni intervju

Travanj 2002. - Ovaj intervju je pronađen na Internetu. Zaustavimo se malo
i razmislimo.

Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke
televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u
New Yorku 11. rujna 2001. godine):

- Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?

Anne Graham je dala pronicavi odgovor:

- Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi
sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše
vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke,
mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i
zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i
njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u
našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne
čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi
svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili. Kasnije je
doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada
se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time
bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio
samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao
stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju
djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti
jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša , jer se
nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao: "Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to
žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima." I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: "Budući da su
dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko
prezervativa koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali
nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi." Opet
smo se složili. Tada su neki od izabranih na izborima rekli: "Nije bitno ono
što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši
se s njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući predsjednika,
čini sve što ga volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."

Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to
nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to u
redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole
djece i sljedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" , jer
oni imaju pravo na slobodu riječi. Zatim je industrija zabave rekla:
"Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks.
Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva,
sotonske sadržaje." Mi smo tada odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu
nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo
naprijed."
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro
od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz
razreda ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno
razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici:
"Žanjemo ono što smo posijali."

"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? Srdačni
pozdrav, zabrinuti student."
I uslijedio je odgovor:
"Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdrav,
BOG."

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od
sebe i kako se onda čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi
vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija.
Čudno je kako sve žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne
žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo
je kako netko kaže: "Vjerujem u Boga", a ipak slijedi Sotonu.

Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.
Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva e-mailom, ali
kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije
nego što odlučimo sudjelovati. Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi,
vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o
Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše
zabranjene zakonom. Bizarno je da se netko može "zapaliti" za Hrista u
nedjelju, dok je On nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.

Smijete se? Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našega
adresara, jer nismo sigurni da su vjernici. Teško je shvatljivo da sam više
zaokupljen time što će ljudi misliti o meni, umjesto da se brinem o tome što
će Bog misliti o meni. Jeste li se zamislili? Pošaljite dalje ovu poruku ako
mislite da je vrijedna. Ako pak ne, bacite je u smeće . nitko neće saznati

23.04.2009. u 10:26 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 16.04.2009.

pravila ljudskog postojanja

Učit ćete lekcije

Svi mi upisali smo se u školski program pod nazivom “život na planetu zemlja”

Svaka osoba i svaki događaj naši su učitelji .

Nema pogrešaka –sve su to samo lekcije .

“Neuspjesi “su koraci do “uspjeha”

Lekcija se ponavlja sve dok jue ne naučimo .

Ponavljaju se u raznim oblicima sve dokje ne savladate – potom prelazite na sljedeću lekciju.

Ne naučite li lagane lekcije ,daljne lekcije postaju težima.

Bol je jedan od načina na koji svemir privlači vašu pozornost .

Kad promjenite postupke znat ćete da ste naučili lekciju .

Samo djelovanje pretvara znanje u mudrost.

“Ondje”nije nimalo bolje nego “ovdje”

Kad “ondje”postane “ovdje”pronaći ćete neko drugo “ondje”koje će ponovo izgledati bolje nego “ovdje”

Drugi su samo zrcala.

U drugoj osobi možete voljeti ili mrziti samo ono što odražava nešto što volite ili mrzite u sebi.

Vaš život ovisi o vama.

Život vam daje platno vi trebate slikati.

Odgovori na sva pitanja nalaze se u vama.

Treba samo gledati ,slušati i imati povjerenja .

Često će te biti skloni zaboraviti sve to .

Možete se posjetiti kad god želite.

Autor nepoznat

16.04.2009. u 11:08 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 01.04.2009.

pusti

Pusti da ti kroz kralježnicu prosuklja
stup duha svetoga -
a Ja ću čekati na vrhu tjemena
s upaljenom žigicom.

Progovorit češ svim jezicima,
i znat češ što misle anđeli.

Ali moraš pustiti stupu duha svetoga
da uzađe kroza te -
pustiti, otpustiti grč i otpor,
to je sve što trebaš učiniti.

vesna krmpotić

01.04.2009. u 21:12 • 2 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 30.03.2009.

PRIHVATI SVAKU STRESNU SITUACIJU KAO........PAS

PRIHVATI SVAKU STRESNU SITUACIJU KAO........PAS
AKO TO NE MOŽEŠ POJESTI ILI SE IGRATI S TIME.....
POPIŠAJ SE NA TO I KRENI DALJE...........

"Ne možeš ti našega čovika zajebat!" - rekao je s neskrivenim ponosom
mnogi
Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi
u
svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna
vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu
revolucionarnog Appleovog mobitela I-Phone.

Saša je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši
slavu čak i onog Lopine, Šapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz
Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava,
pa
postao autentični hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro,
kupio crveni Ferrari.

Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu
rečenicu,
izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog
poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati
naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te
endemske
balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim
uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne
demokracije? Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija,
čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije
podvige mi,
smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući
uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za
našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.

Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O
onom
našem gastarbajteru što je sagradio kuću na prekrasnoj obali Ženevskog
jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih Švicaraca, koji su zbog
toga
morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina
dugoj povijesti švicarske države nije zabilježena bespravna gradnja, pa
ne
postoje ni zakonom predviđene sankcije. Nema te uređene demokracije koja
će
zajebati našeg snalažljivog zemljaka.

Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke
kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što
tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne
metode kladioničarskih malverzacija?

Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo,
kako
je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju
riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila
ponašanja: dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni
htio
vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je
treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s
deset riba proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao
je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero.
Desetljećima su, eto, glupi Čikažani odlazili sa štapovima na jezero
Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine
inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi petnaest riba, pa izabere
dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki junak.

Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put
s druge
strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama
iz
Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka
savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili
u
svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i
odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne
pomoći. Svašta, eto, Švabo može - može napraviti auto koje će
nadživjeti
kenozoik, ali ne može zajebati našeg čovjeka.

Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom 'našem čovjeku'
koji se u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke zaželio domaće janjetine s
ražnja. Zna se, naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od
Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer se na
kolac nabijeno pečenje pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim
načinom
termalne obrade mesa, pa se taj naš čovjek dosjetio da mlado janje kupi u
trgovini s - kućnim ljubimcima.
Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj
želji -
neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet,
nego baš mladunče ovce - a kako u uređenom kapitalizmu nema toga što
vam
trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš čovjek došao u
pet-shop
po svoje malo, bijelo janje. I prošla bi ta janjetina na ražnju bez
posljedica, da se našem čovjeku nije omililo, pa je u dućanu s kućnim
ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznježila se
prodavačica
u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i
domaćih
životinja, zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti
lokalnog društva za zaštitu životinja, koje je zanimalo kako se taj
siromašni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku je u plitkoj
kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Düseldorfa otkrivena
mračna tajna
tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.

Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luda, gotovo kao
predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera.

Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak
u
Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi
životinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek
je, zaželjevši se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u
mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, pržolice, glavu,
cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom
i -
na veselje male izbjegličke kolonije - okrenuo na ražnju.

Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani
jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje
nenadjebivom
balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu izmamiti sve
nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi
Teslini patenti zajedno.

Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu
snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i
drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju
trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske
naoružane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske,
financijske i
ostale službe razvijene demokracije.

Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i
državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš
toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na
oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.

Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika
zajebat.
Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i
urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države
Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o
zaštiti
životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta,
kako
je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega
drugog.

Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari
pred
kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike,
zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna
ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.

Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka,
mitološkog
boga prijevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica
do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se
zajebe naš-čovjek.

Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju,
eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz
prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama -
uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara
nabijenog
na kolac - zakoračili u digitalnu eru.
Pričat ćete sutra tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom
čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli norveški mirovinski sistem tako sto
je
naoružan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa
šanka
dodat će: nije to ništa, jedan naš student sa Krka - sutra će biti iz
Živinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zaštitu Appleovog
I-Phonea.

Hiljade vrhunskih inženjera zaposlila je tvrtka Apple na tom projektu,
uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na
osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad
nije
poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka.

Zaboravili su, međutim, jednu stvar. Ne možeš ti našeg čovjeka
zajebati -
dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao
jedan,
budu marširali žmarci ponosa.

By Boris Dežulovć

30.03.2009. u 13:27 • 1 Komentara • Print • #

Mali uvod u knjigu koju je osobno napisao Dr. Sadik Sadiković

Dragi moji čitaoci!

Nisam učen čovjek, niti sam vješt u pisanju da bih mogao ovoj vrijednoj knjizi iskititi predgovor na način kako to rade ljudi od pera. Iako sam od svojih mladih dana tražio u stranim i domaćim knjigama znanja u liječenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava, kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke.

Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome tko ga ne zna čuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame. Zdrav čovjek je vedar, rad ga krijepi, a život veseli. On je i u starosti bodar, jer se ne stari od godina nego od bolesti.

Bolestan čovjek je mrk i mrzovoljan, bolest mu pomračuje dušu i zanosi misao, izbjegava rad, izbirljiv je u hrani, uobražava da je bolesniji i jadniji nego što jest, te je na smetnji i sebi i svojima. Mnoge duševne mane i poroci imaju korijen u tjelesnim bolestima.

Zato treba čuvati zdravlje. A ako ga izgubimo, treba tražiti što prije lijeka, dok ne bude kasno.

Gdje ima liječnik i gdje to bolesnik može, najbolje je zatražiti od njega pomoć, jer ako je liječnik savjesno učio, on mnogo zna i može pomoći. To treba učiniti osobito kod bolesti koje moderna medicina najsigurnije liječi, kao što su sifilis, difterija itd.

Tamo gdje nema liječnika, od davnih davnina su se ljudi sami liječili ili tražili savjet od iskusnih narodnih ljekara, koji su ili predajom od oca na sina, ili kao samouci naukom i iskustvom stekli stanovito znanje.

Zar nije i znanstvena medicina skoro sve svoje znanje crpila iz narodnih lijekova, koji se i danas daju umjetno prerađeni i prodaju u apotekama. Pa i ti prerađeni lijekovi u najviše slučajeva pomažu samo naravi koja se odupire i savladava bolesti koje napadnu čovjeka.

Po mome mišljenju trave su najprikladnije za liječenje. Čovjek je stvoren za biljnu hranu, a to se vidi po njegovim zubima, želucu i crijevima. Meso ga samo kuha, pa ljudi koji jedu tešku hranu kao govedinu, svinjetinu, svinjsku mast, lako naginju svim mogućim bolestima, slažu oko srca nepotrebno salo i teško se odupiru jačim bolestima.

Alkohol, pomanjkanje gikupka i svježeg zraka skraćuju život.

Oni ljudi koji su vezani uz sjedenje počinju poslije četrdesete godine pobolijevati. I prvi liječnički savjet je, da ostave meso i da se vrate biljnoj hrani.

I, uistinu, ima dosta vrsta voća i povrća, koji čiste krv, pospješuju probavu i čuvaju tijelo od raznih bolesti.

Sigurno ste opazili da mnoge životinje, kad obole, osobito one koje se hrane mesom, kao recimo mačka, neće jesti meso, nego se odvuku u vrt, te kopkaju, traže ljekovitog bilja, od kojeg će ozdraviti. Pa kako onda da ljekovite trave ne koriste čovjeku, kojemu je bilje određeno za hranu!

Po mome znanju, ljekovite biljke više puta mogu bolje pomoći nego od njih napravljeni lijekovi kemijskim putem, jer se može vrlo lako dogoditi da se kod prerade ne upotrijebe svježe trave, a mogu dugim stajanjem izgubiti moć i snagu. Osim toga, trave iz južnih krajeva, osobito iz krša, mnogo su ljekovitije kad divlje rastu nego kad se uzgoje umjetno u sjevernim krajevima, gdje ni zemlja nije kao kraška, a ni sunce ne sije tako jako kao kod na jugu. Da se u to uvjerite, uzmite dva dkg kamilice koja raste u Slavoniji, a uzmite dva dkg iz Dalmacije, pa i od jedne i od druge napravite čaj i vi ćete vidjeti i po ukusu i po mirisu da je između ova dva čaja velika razlika.

Koliko ljekovitosti imaju trave iz raznih krajeva, možemo lako raspoznati i po medu, koji spada sigurno u najbolje domaće lijekove i najzdraviju hranu.

Kad bi ljudi živjeli kako to njihova narav traži, bilo bi vrlo malo bolesti. Mlijeko, sir, kruh, maslac, ulje od masline, zelen, povrće i voće trebalo bi biti ljudska hrana. Ljudi se moraju čuvati, da budu u piću i hrani umjereni, da ne jedu i ne piju prehladno i prevruće, da hranu dobro prožvaču, da paze na se, da se peru i čiste i da rade, jer znojenjem otiču iz tijela škodljivi sokovi. Uz to bi trebali, piti čajeve od ljekovitih trava, koji će pomoći unutarnjem čišćenju i odvratiti mnoge bolesti.

Ako bolest pak uza sve to dođe i navali temperatura, treba pomoći da se savlada, a zato je najbolje odreći se svih gornjih mesnatih hrana i postiti.

Med i kuhano ovčje ili kravlje mlijeko su dovoljni da nas održe u snazi. Nema ništa gore negoli bolesnika natrpavati mesnatom hranom, da tobože ne oslabi. Mršavljenje mu neće naškoditi, nego, naprotiv, osloboditi mu srce nepotrebna sala i ojačati ga.

Ljubuški, dne 1.5.1928.

Sadik Sadiković

30.03.2009. u 13:26 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 25.02.2009.

DAN PROVEDEN S BOGOM

Svi mi tražimo Boga.

Čitav svoj život tragamo za njim.

Ponekad nismo ni svjesni svoje potrage.

Često ga ne vidimo, iako nam zna biti jako blizu.

Jesu li naša srca otvrdnula ili nemamo vremena sjesti na klupu u parku?

Bijaše jednom jedan dječak i on odluči pronaći Boga.
Promisli kako će mu za to trebati poprilično vremena, pa on lijepo pripremi sebi ručak.
Zapakira dvije čokolade, nekoliko voćnih sokova.
I krene svojim putem.
Tražiti Boga.

Hodajući dođe do obližnjeg parka i već umoran sjede na klupu pored starice koja je hranila golubove.
I on počne hraniti ptice.
No ubrzo ogladni, pa izvadi jednu čokoladu i stade jesti.
Primjeti kako ga starica gleda, pa joj ponudi čokoladu.
Ona prihavti i nasmješi mu se.

Dječak pomisli kako ona ima najlijepši osmjeh kojeg je ikada vidio.
Zatim joj ponudi voćni sok kako bi još jednom mogao vidjeti njezin osmjeh.
Proveli su čitavo poslijepodne sjedeći na klupi, jedući čokoladu i pijući voćne sokove.
Počelo se mračiti i dječak pomisli kako bi trebao poći kući, ali prije nego što je krenuo, on zagrli staricu. Starica se nasmješi dječaku i dječak pomisli da je ovaj osmjeh najljepši od svih.

Kada je dječak došao kući, sjede za obiteljski stol.
Bio je sretan, ali je bio tih.
Njegova majka to primjeti.
Upita ga: „Što si činio danas, sine?“
Dječak joj odgovori:
„Pojeo sam ručak u parku s Bogom i imao je najljepši osmjeh kojeg sam ikad vidio.“

U međuvremenu, starica se je vratila svojoj kući i njezin sin primjeti da je jako sretna, ali neobično tiha.
Upita ju: „Što si činila danas, majko?“
Starica mu odgovori:
„Provela sam dan jedući čokoladu i pijući voćni sok s Bogom.
I znaš što? Puno je mlađi nego što sam ga zamišljala.“

25.02.2009. u 11:33 • 3 Komentara • Print • #

petak, 30.01.2009.

OBUZDAJ SVOJ JEZIK

''Klevetnikove su riječi kao poslastice: Spuštaju se u dno utrobe''(Izr 18, 8)
Činjenica je: ljudi vrlo rado ogovaraju bližnjega i slušaju ogovaranja. Uistinu je neznatan broj osoba koje se po prirodi drže daleko od te ogavne zabave. Velika se većina s nasladom tome prepušta. Tu pojavu nalazimo kod svih slojeva, na svim razinama, kod najskromnijih i najuglednijih.

Kleveta caruje među radnicima i stručnjacima, među učenima i neukima, među ženama i muškarcima, među svećenicima i časnim sestrama; domuje kod upravnih vlasti i udruženja, u odgojenim obiteljima i klubovima, u uredima i čak u crkvama. Kleveta je biljka, lako i svugdje raste, i nikada ne uzmanjka sijača. Mnogovrsne su biljke, ali sve imaju isti otrov. Postoji otvorena i podmukla kleveta, surova, neuljudna i prepredena; postoji neopravdana kleveta naivnih, ali također istančana i krivotvorena od učenih; postoji i ona koju se uvijek opravdava ili kuša opravdati običnim licemjernim riječima: »Ne želim suditi, ali ... « - i udri protiv prijatelja, rodbine, drugova, vlasti, protiv društva i Crkve. Nitko nije pošteđen, pa ni Bog na nebu; čak On pada pod najjači udar. Čini se kao da je čovjek dobio usta samo da grize.

Kleveta je poput vlage, svugdje prodire i svemu škodi: religiji, društvu, prijateljstvu, obiteljima i zajednicama. Najprije utuče, zatim podgrize. Ne samo onoga na koga je uperena nego i onoga koji je provodi i onoga koji sudjeluje. Neka ne misli klevetnik da je neranjiv dok udara na druge jer on i onaj koji ga sluša prvi su na udaru. Uvijek gledati zlo u svakoj stvari, isticati lošu stranu svake osobe uvećava u čovjeku sumnjičavost i učvršćuje ga u pakosti. Na kraju gubi svaki ispravan osjećaj solidarnosti, razumijevanja i suosjećanja. Iskrivljuje stvarnost. Poznato je da svaka osoba uz sjene ima i nešto dobra, ali iskvaren pogled klevetnika to već ne zna razlučiti. Takvim se postupkom osjećaji neizbježno izopače i i štete, čovjek postaje gorak, trpak i pesimist. Takav opaža u svakome i u svemu samo najgore. Kako da onda u sebi oblikuje snošljivu ideju o životu? Odakle će dobivati motive radosti, olakšanja, nade? Gdje da nade razloge prijateljstva, prijaznosti u odnosima s drugima? Nitko ni najmanje ne voli drugovati s osobom koju ne cijeni, od koje čak zazire, smatra je nedosljednom i tako malo privlačnom.

Istina je da ima u nama jedna strana koja uživa govoriti zlo i slušati zlo o bližnjemu. Žalostan je to užitak. Zapravo proizlazi iz lošije naše strane, na štetu one bolje. Prevlast je to nečega demonskog nad božanskom klicom velikodušja i plemenitosti što je Stvoritelj posija u čovjekovo srce. Da, kleveta je poslastica, ali otrovna. Poput otrova proizvodi naviku: više se govori i sve više se postaje neosjetljiv na glas savjesti, i sve više se osjeća potreba brbljanja, ocrnjivanja, klevetanja. Uvećavaju se doze, ali se brzo navikne i na najveće doze. Jednog dana srce se nade istrošeno, raščlanjeno od nesmanjenoga razaranja. Nade se bez srca za druge, ali i za sebe. Na koncu nema smilovanja ni za sebe: bez kraja se muci i jadikuje. Jer je pesimizam postao navikom.

Obuzdaj, dakle, svoj jezik, budi velikodušan s drugima. Ne traži se od tebe da opravdavaš zlo, nego da shvatiš okolnosti i uzmeš u obzir slabost naše naravi. Ne divljaj nad ranama, nego ih pokušaj liječiti; ne licemjerski i farizejski, nego s ljubaznom pažnjom i s neizmjernom blagošću. Takvi moramo biti otkad nas je Krist naučio da čovjek mora biti objekt milosrđa a ne osude.

G. ALBANEZE, Mudrost života, Korčula 1976, s

30.01.2009. u 14:48 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 29.12.2008.

20 PRIMARNIH UNIVERZALNIH ZAKONA

Naš Univerzum je perfektno uredjen i uravnotežen prirodnim i moralnim zakonima, regulisan vibracijama kako bi se očuvao red. Kada djelujemo unutar ovih zakona onda možemo očekivati pozitivan ishod, a kad su ovi zakoni narušeni onda možemo očekivati patnju. Jedini cilj svega je da se naučimo boljem.

1. The Law of Harmony - Zakon Harmoničnosti

Ovaj zakon prethodi čak i fundamentalnom Zakonu Karme, jer je harmonija najveći preduslov za uravnoteženost. Cilj karme je postizanje harmonije. Ako bacimo kamenčić u vodu npr. jezera, narušavamo harmoniju istog; mi smo uzrok, a posljedica je prskanje i treperenje vode sve dok se harmonija opet ne uspostavi. Slično se dešava i kada ne djelujemo u skladu sa Univerzalnim principima: neharmoničnost se širi našom univerzom i vraća se k nama, ponekad više ljudskih života, sve dok se harmonija opet ne uspostavi.

2. The Law of Reincarnation or Karma - Zakon Reinkarnacije ili Karme

Sve dok ne ispunimo svoju Karmu i Dharmu (djela koja moramo učiniti), nastavljamo da reinkarnirano, tj. vraćamo se na Zemlju. Ni Bog ni Gospodari Karme nam neće dodijeliti patnju kroz naše živote , mi sami odlučujemo ono najvažnije što moramo naučiti u našim planetarnim putovanjima i u svakom životnom iskustvu tražimo druge srodne duše, često sa zajedničckom prošlošću i uvijek sa karmičkom konfiguracijom koja odgovara našim potrebama. Kada god djelujemo sa namjerom mi kreiramo Karmu. U djela ubrajamo misli, emocije, riječi i djela, a motiv, želja i namjera stoje iza njih. Neharmonična djela moraju biti uravnotežena u budćnosti u vom ili budućim životima, kako bi Duša napredovala.

3. The Law of Wisdom - Zakon Mudrosti

Mudrost poništava Karmu. Ako si mudar i učiš svoje lekcije kroz ljubav i znjanje, onda možeš ublažiti svoju Karmu. Tužno, ali izgleda da ljudi najbrže uče kroz patnju i bol, kroz direktno iskustvo posljedica svojih akcija. Na primjer, pohlepno uzimajući od drugih, umjesto da učimo kroz znanje i ljubav da je to pogrešno, mi, zauzvrat, doživljavamo da drugi od nas uzimaju pohlepno, bilo u ovom ili budućim životima.

Primjer 1: U prošlom životu si bio oženjen Dušom (koja ti je i danas supruga), a koju si ostavio zbog druge. Prije nego si se rodio u ovom životu, ti si se složio da ćeš biti ostavljen od svoje supruge, pod sličnim okolnostima - ovo ti omogućava da uravnotežiš svoju Karmu - i direktno iskusiš bol izdaje. Ako se kroz mudrost i svjesno vladanje životom lake odvojiti od nekog odnosa s ljubavlju, onda ćemo olakšati bol razdvajanja dok ujedno polažemo vlastiti ispit - tako se oslobadjamo Karme i razvijamo iznutra.

Primjer2: Pretpostavimo da ti je astrološki sudjeno da prodješ kroz tešku vezu u maju svoje 35-te godine. Ako si kroz prošle živote kao i u ovom životu naučio da budeš pozitivan - bez osuda i očekivanja u tvojim vezama, onda samo možeš doživjeti svadju sa suprugom tog sudbinskog majskog dana. Ako nisi naučio lekcije prošlosti i produbio neharmoničnost odnosa, onda možeš doživjeti razvod tog sudbinoskog maja.

4. The Law of Grace - Zakon Milostivosti , Milosrdja

Karma može biti ispunjena kroz milost i milosrdje. Drugim riječima, ako dajemo ljubav, milost drugima, isto dobijamo za uzvrat.

5. The Law of Soul Evolution - Zakon Napredovanja Duše

Svako Duša na Zemlji je dobila zadatak i cilj razvoja, bilo da je toga svjesna ili ne. Svi smo reinkarnirali zato što želimo spiritualno napredovati. Dizanjem iznad svih emocija baziranih na strahu i učenjem kako izraziti bezuslovnu ljubav, mi povećavamo nivo vibracije i pomjeramo se bliže ka stanju harmoničnosti. Čak i kad ne izgleda da baš napredujemo, mi u stvari, činimo progres. Mi učimo kroz bol i patnju zbog naših neharmoničnih djela , koje se mogu nazvati i greške ili promašaji.To je zakon razvoja Duše.

6. The Law of Bodhisattva - Zakon Bodhisattva

Bodhisattva je sanskrit pojam prihvaćen u metafizičkom svijetu i znači da je neko, ko je prevazišao potrebe vraćanja na Zemlju (ispunio Karmu), ipak odlučio da se vrati na Zemlju kako bi pomagao drugima da postignu prosvijetljenost. Bodhisattva zna da nikad neće biti stvarno slobodan dok sve duše ne budu slobodne. Najozbiljniji metafizički studenti su već dostigli nivo Bodhisattva u svom razvoju.

7. The Law of Vibrational Attainment - Zakon Vibracijske Vještine

Cijeli Univerzum funkcioniše na istom principu vibracione energije. Kad je Einstein otkrio da je “materija energija” on je otvorio vrata spajanja nauke i metafizike. Naučnici su dokazali da energija ne može nestati, može samo prelaziti iz oblika u oblik (transformisati se, reinkarnirati) i po svojoj prirodi, energija može ići naprijed i nazad, tj. ne može mirovati - to je stagnacija koja opet rezultira u transformaciji. Ti si energija. Tvoja koža, koja izgleda kao čvrsto vidljivo tijelo, je u svari, sačinjena od triliona molekula koji se kreću jedni oko drugih, vibriraju odredjenom brzinom. Ova brzina je rezultat koji se zaslužio u svojim prošlim, kao i ovom životu do ovoga trenutka. Kad si u harmoniji onda možeš dostići najveću vibracionu brzinu - božanski nivo!

8. The Law of Free Will - Zakon Slobodne Volje

Ovaj zakon operira na 3 načina:

Premda su glavni dogadjaju u tvom životu Astrološki predodredjeni, ti ipak, imaš slobodnu volju da ublažiš neki dogadjaj ili da ga potpuno izbjegneš. To zavisi od toga kako živiš svoj život do trenutka situacije koja ti je sudbinski odredjena. Ako si milosrdan i milostiv prema drugima, pozitivan, voljen, suosjećajan i pokazuješ svojim dobrim djelima da si naučio lekcije iz prošlosti, ti možeš minimizirati neharmonična, tj. neugodna iskustva.
Kad postaneš Majstor života (Master of Life awareness) i razviješ svjesnu objektivnost, bićeš puno manje pogodjen svjetskim dešavanjima nego si to bio u prošlosti. Majstor život uživa u toplini i radosti koju život nudi, ali se svjesno ogradjuje od negativnosti, dozvoljavajući da prolazi kroz njega, bez da utiče na nj.
Ti uvijek imaš slobodnu volju kako da reaguješ u nekoj situaciji. Ako reaguješ pozitivnim emocijama, suosjećajnošću i integritetom, onda si vjerovatno naučio karmičke lekcije i više nećeš doživljavati slične situacije u budućnosti.
9. The Law of One - Zakon Jednog (Jedinstva)

Svaka Duša, živa ili ne, je povezana na nivou kolektivne svjesti, duboko u Višem-Sebi. Mi smo dio ogromne energije zvane Bog, Viša sila, itd, i kad smo dio samog Boga, mi smo onda Bog. Cilj ove figure je pomjeranje energije naprijed, širenje, stvaranje još više energije. Tako, živeći u harmoniji, svaki od nas povećava brzinu vibracija i time intenzivira vibracije cijelog Univerzuma. Kad nismo u harmoniji sa svijetom i sobom, onda smanjujemo brzinu vibracije cijelog Univerzuma, jer svi smo Jedno-sve što misliš, kažeš i uradiš, utiče na svaku drugu Dušu!

10. The Law of Manifestation - Zakon Manifestacije

Sve što je stvoreno, počelo je sa mišlju, idejom. Ideje i iskustva stvaraju vjerovanja koja, za uzvrat, kreiraju tvoju stvarnost. Ako si nezadovoljan trenutnom stvarnošću, moraš promijeniti svoja vjerovanja i svoje ponašanje. Vjerovanja se mogu promijeniti kad shvatiš da ona ne rade za tvoje dobro i kad počneš zamišljati ono što, zaista, kreira uspjeh i harmoniju u tvom životu. Neograničena kreativna moć tvoga uma, kroz požrtvovanost, pirsutnost i vježbu, može biti mudrost za uzdizanje tvoje Karme. Unutar fizičkih i spiritualnih zakona možeš ostvariti bilo koju stvarnost koju želiš da iskusiš. Da bi promijenio svoje ponašanje moraš odlučiti koje neharmonične postuke želiš da eliminiraš. Onda, imaj na umu, ako želiš da primijeniš ono što činiš i da bi uticao na to, ne moraš mijenjati svoje osjećaje prema istom.

11. The Law of Conscious Detachment - Zakon Svjesnog Odvajanja (Objektivnosti)

Budina zemaljska učenja su najbolje sumirana u jednoj od njegovih izjava: “Tvoje opiranje je uzrok tvojoj patnji” a pod patnjom se podrazumijeva sve ono što ne funkcioniše u tvom životu, problemi u vezama, gubitak voljene osobe, usamljenost, bolest, nesreće, osjećaj krivnje, finansijske teškoće, neispunjene želje, itd. Kad prihvatiš ono kako jeste, onda prihvataš nepromjenljivu stvarnost, bez da joj se opireš. Neke stvari su činjenice. One postoje, bez obzira koliko im se opirao, ne postoji ništa što možeš učiniti! Promijeni što možeš promijeniti, ali imaj mudrosti da prihvatiš nepromjenjive situacije kakvim jesu, bez gubljenja mentalne i fizičke energije, pokušavajući da promijeniš ono što ne može biti promijenjeno. Sa prihvaćanjem realnosti dolazi ravnodušnost, objektivnost, sposobnost uživanja u svim pozitivnim aspektima života, ali dozvoli i negativnim da struje kroz tebe, bez opiranja i bez djelovanja.

12. The Law of Gratitude - Zakon Zahvalnosti

Iz perspektive Karme i Zakona Jednog proizilazi da što više daješ, više dobijaš, što više pomažeš drugima, više ćeš pomoći sebi. Moć ovog zakona djeluje u našem svakodnevnom životu.

13. The Law of Fellowship - Zakon Zajedništva

Kad se dva ili više ljudi sa sličnim vibracijama okupe oko istog cilja, njihova kombinirana energija ka ostvarenju cilja biva udvostručena, utrostručena ili čak mnogostruko veća. Ova misteriozna pojava se koristi u nekim religijama, grupama za liječenje, a od skoro u meditiranju za mir u svijetu.

14. The Law of Resistance - Zakon Otpora (Opiranja)

Ono čemu se opireš, privlačiš k sebii ovjekovječuješ njegov uticaj na tvoj život. Otpor je strah, pa je to nešto što se karmički mora riješiti. Zakon opiranja te uči da se oslobodiš straha preko suočavanja sa istim sve dok ne budeš prisiljen da se sukobiš s tim, kroz postizanje svjesne nezavisnosti. PRIMJER: Možda imaš jak otpor prema ljudima drugih rasa, npr. prema Azijcima, Crncima, Jevrejima ili prema … svojoj punici Taj otpor nije ništa drugo do strah, a najbrži način da prevazidješ strah je da se s njim direktno suočiš. Tako ćeš vrlo moguće u sljedećem životu reinkarnirati kao Azijac, Crnac, Jevrej ili tvoja punica. Kad postaneš Majstor života i prestaneš da se opireš svom strahu, svjesno se odvajaš od negativnosti, problem će onda biti riješen. Najneharmoničnije situacije se rješavaju kroz promjenu stajališta. Promjenom perspektive obično možeš eliminirati efekte nekog problema i kad više nisi pod uticajem istog, onda nemaš taj problem, premda se glede tog problema apsolutno ništa nije promijenilo. Drugi aspekt Zakona opiranja kaže da ono čemu se opireš, ti sam postaješ, ako ne u ovom a ono u budućim životima.

15. The Law of Attraction - Zakon Privlačnosti (Privlačenja)

Slično se sličnom raduje. Tvoja energija struji tamo kuda usmjeravaš pažnju. Ti postaješ ono o čemu misliš većinu vremena. Ti privlačiš sve ono što sam jesi i ono na što se koncentrišeš. Ako si negativan, privlačiš i doživljavaš urpavo to - negativnost. Ako si prijatan, pozitivan, ponizan, privlačiš ljubav i sve pozitivno. Možeš privući jedino one kvalitete koje sam posjeduješ. Tako, ako želiš mir i harmoničnost u svom životu ti moraš postati spokojan i harmoničan.

16. The Law of Reflection - Zakon refleksije (odbijanja)

Ovaj zakon kaže da one osobine na koje jako reaguješ kod drugih, u stvari samo prepoznaješ u samome sebi, bilo da su one pozitivne ili negativne. Ovaj zakon ima 4 manifestacije:

Ono što obožavaš kod drugih, u stvari, prepoznaješ kao postojeće u samom sebi
Ono što ne trpiš i na što oštro reaguješ kod drugih, možeš biti siguaran da isto i u tebi postoji
Ono ćemu se opireš i na što snažno reaguješ kod drugih, u stvari se bojiš da isto i u tebi postoji, i
Ono čemu se opireš u sebi, to ti se ne svidja ni kod drugih
17. The Law of Unconditional Love - Zakon Bezuslovne Ljubavi

Bezuslovna ljubav nije romantični tip ljubavi. To je prihvaćanje drugih onakvim kakvi jesu bez osuda i očekivanja. To je apsolutno prihvaćanje drugih bez pokušaja da ih se promijeni, osim našeg vlastitog primjera. Zakon Bezuslovne Ljubavi kaže da, ako pronadješ način da izraziš bezuslovnu ljubav, automatski se uzidižeš iznad straha, a kad prevazidješ svoje strahove , automatski se otvaraš prema izražavanju bezuslovne ljubavi.

18. The Law of Magnetic Affinities - Zakon Magnetske Naklonosti

Birajući astrološki mjesto i vrijeme svog rodjenja ti biraš i odredjuješ prirodu iskustava u svoj životu. S druge strane, prije nego što smo i rodjeni, mi smo donijeli odluke za život u koji ulazimo. Tako, mi smo izabrali osobe koje će nam biti roditelji, druge Duše s kojima ćemo sudjelovati u životu, kao i astrološku konfiguraciju svog rodjenja, koja uključuje karakter, sposobnosti, ograničenja, slabosti i vrline. Ako ti sve ovo djeluje prekomplikovano, sjeti se da čovjek koristi samo 5-10 % kapaciteta mozga. A naučnici kažu da ljudski mozak ima 200 000 puta veći kapacitet nego najbolji kompjuter ikad konstruiran Opisani proračuni ne bi bili nikakav problem za takav kompjuter .

19. The Law of Abundance - Zakon o Izobilju

Ti u sebi imaš sve što ti je potrebno kako bi svoj boravak na Zemlji učinio rajem, ako odlučiš da to prihvatiš kao svoje pravo s rodjenjem. Svi živimo u svijetu izobilja, premda većina stanovnika naše planete ga shvata kao svijet manjkavosti i nedostataka.

20. The Law of Divine Order - Zakon Božanskog Reda

Ako želiš razumjeti Zakon Božanskog Reda, studiraj uravnoteženost u prirodi, jer ona upravo djeluje po tom zakonu. Sve je kako treba da bude, premda je čovječanstvo (naš oblik energije) još daleko od ostvarenja totalne harmonije. Ne postoji slučajnost. Tvoja energija, prevedena u misli, riječi, emocije i djela, uzrokuje sva tvoja iskustva. To ti osigurava da uvijek dobijaš prilike za učenje, napredovanje, koje je potrebno kako bi ispunio svoju Karmu, i kao s tobom, kolektivne misli, riječi, emocije i djela čovječanstva kreiraju sredinu za sve nas. Ako dovoljan broj Duša usmjerava svoju energiju na mir, mi ćemo imati mir. Ako je većina ljudi ispunjena ljutnjom, onda možemo doživjeti samo rat i nedaće. Svi smo jedno i poput mnogih pod-ličnosti u čovjeku, ona dominirajuća će odrediti sudbinu (Karmu) cijele ljudske vrste.

– Ovaj rad je prevod publikacije Darrella Daybre (www.thegreatestsecret.com) . Važno mi je da što više ljudi čuje i sazna za Univerzalne principe, koji u sebi nose ljubav i samo ljubav. “Kad ljudi shvate da zaista mogu kreirati uspjeh, poboljšati svoje zdravlje, spriječiti i izliječiti bolesti, postići istinsku sreću, itd, onda će se opšti standard življenja svih nas popraviti . ” Neke religije u sebi nose strah, a mi New Ageri ne smijemo nikad odustati, ni individualno ni kolektivno, sve dok harmonije ne bude uspostavljena. Kao uvijek, strah je problem, a ljubav i harmonija su rješenje. To je bar jednostavno, jer svi želimo ljubav, i niko ne želi strah. –

29.12.2008. u 10:19 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.